Davne 1968. (prije nepunih 50 godina!?), na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda, po prvi put se globalno raspravlja o pitanjima zaštite životne okoline, a UNESCO organizira Međuvladinu konferenciju o racionalnom korištenju i zaštiti biosfere.
Svijest o ekološkim katastrofama širom svijeta, koje su i mediji sve više počeli pratili, kulminirala je 22. travnja 1970. kada se na organiziranim demonstracijama protiv zagađenja Zemlje u SAD-u okupilo dvadeset milijuna ljudi. 22. travnja je proglašen Danom planeta Zemlje (Earth Day). [42]
Ubrzo nakon toga, u Stockholmu 1972., održana je Konferencija o ljudskom okolišu (ECO I) gdje je, na inicijativu SAD-a i skandinavskih zemalja, predloženo stvaranje svjetskog programa UN o zaštiti životne okoline. Iste je godine Generalna skupština UN-a usvojila Program Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP, United Nations Environment Programme).
Nakon Prve svjetske klimatske konferencije organizirane 1979. godine u Ženevi, na kojoj su se razmatrali prvi obrisi potencijalnih učinaka klimatskih promjena, Svjetska meteorološka organizacija (WMO, World Meteorological Organization) i Međunarodni savjet za znanost (ICSU, International Council for Science) uspostavili su Svjetski klimatski istraživački program (WCRP, World Climate Research Programme). WCRP je bio od presudne važnosti za davanje znanstvene osnove procjenama Međuvladinog povjerenstva za promjenu klime (IPCC, Intergovernmental Panel on Climate Change), koje je osnovano 1988. na poticaj WMO i UNEP-a. Mandat povjerenstva je usmjeren na procjenu utjecaja ljudske aktivnosti na klimatske promjene.
Na konferenciji o zaštiti životne sredine i razvoju u Rio de Janeiru 1992., 160 država donosi Konvenciju o klimi s ciljem da se emisija štetnih plinova u atmosferu do 2000. smanji i dovede na razinu emisije iz 1990. godine.
Treća konferencija država potpisnica Konvencije o klimi, u Kyotou 1997., definira ciljeve za smanjenje antropogene emisije ugljikovog dioksida i drugih stakleničkih plinova. Države potpisnice Kyoto protokola se obavezuju da će do 2012. godine smanjiti emisije štetnih plinova na 5.2 % ispod razine emisije štetnih plinova iz 1990. godine. Za njegovo stupanje na snagu bilo je potrebno da ga ratificira najmanje 55 država i da države koje su ratificirale protokol čine najmanje 55 % zagađivača. To se dogodilo 16. veljače 2005., kada je Protokol ratificirala Rusija.
Sjedinjene Američke države nisu ratificirale protokol iz Kyota. Kina jeste. E, i?
Nakon neuspjeha "povijesne" UN-ove konferencije o klimatskim promjenama u Kopenhagenu 2010., kad svjetskim čelnicima nije uspjelo postići pravno obvezujući dogovor o smanjenju emisije stakleničkih plinova, predstavnici 194 članice Okvirne konvencije UN-a o klimatskim promjenama na konferenciji u meksičkom ljetovalištu Cancun, 2011., odlučili su smanjiti apetite i krenuti dalje manjim koracima. Najvažniji zaključci konferencije su dogovor o osnivanju fonda (GFC, Green Climate Fund) čiji je cilj pomoći siromašnim zemljama u borbi s posljedicama globalnog zagrijavanja i dogovor kojim bi se zaustavilo krčenje i uništavanje šuma (deforestacija je odgovorna za oko 20 % ukupne emisije ugljičnog dioksida).
Što nakon svih tih konferencija i dogovora poduzimaju svjetske velesile da smanje emisiju CO2 možete vidjeti na Slici 10.
Slika 10. Top-10 zagađivača. Države potpisnice Kyoto protokola obavezale su se da će do 2012. godine smanjiti emisije štetnih plinova na ispod razine emisije štetnih plinova iz 1990. godine. SAD nisu potpisale protokol iz Kyota (UN, 2010.) → Preuzimanje slike visoke kvalitete
Prilog B Kyoto protokola utvrđuje obveze kvantitativnog smanjenja pojedinačno za svaku zemlju (od -8 % do +10 %) koje treba postići u petogodišnjem razdoblju od 2008. do 2012. godine. Za Republiku Hrvatsku to znači smanjenje od 5 % u odnosu na razinu iz 1990. godine. Uh ta statistika – zbog nagle (de)industrijalizacije nakon Domovinskog rata Hrvatska je povećala emisiju CO2 za 31.83 % (2007. je iznosila 24.84 milijuna tona ili 0.08 % svjetske emisije) i mogla bi lako biti kažnjena zbog pretjeranog ispuštanja staklenički plinova. Što bi rekao Mladen Delić "Ljudi moji, pa je li to moguće?". [43]
Slamka spasa za Hrvatsku možda leži u činjenici da joj je povećanje emisije CO2 ipak dosta ispod svjetskog prosjeka. Ukupna svjetska emisija CO2 je 2007. bila 40 % veća od one 1990. Jedan zanimljivi podatak uz Sliku 10.: porast emisije CO2 u Kini je toliki da bi svi ljudi u Africi, njih skoro milijardu u 54 države, morali duže od 2.5 godine zadržavati dah (čovjek prosječno dnevno proizvede 1 kg CO2) i pogasiti sve strojeve na kontinentu kako bi to kompenzirali.
Konflikt između bogatih i siromašnih od samog početka igra veoma važnu ulogu u međunarodnoj politici zaštite životne okoline. Po mišljenju mnogih siromašnih zemalja, klimatska politika jedan je od načina za održavanje prevlasti Sjevera nad Jugom. Još sedamdesetih zemlje tadašnjeg istočnog bloka odbijale su sudjelovati na UN-ovim konferencijama o klimi, smatrajući globalnu klimatsku politiku koja se tada pokušavala uobličiti "neokolonijalnom". Iako danas više nema sovjetskog bloka, nepovjerenje između nerazvijenog i razvijenog svijeta nije iščezlo, a temelji se na uvjerenju da razvijeni Sjever, nakon što se obogatio na račun Juga i postigao zavidan životni standard, sada proglašava dostignutu "granicu rasta" i pozivanjem na klimatske promjene, želi onemogućiti razvoj siromašnog Juga.
I druga strana održava konferencije, pa je tako u ožujku 2008. u New Yorku održana međunarodna konferencija o klimatskim promjenama u organizaciji instituta Heartland koju je pratilo više od 400 znanstvenika. Oni u pitanje dovode službenu teoriju o utjecanju industrijske proizvodnje na globalno zatopljenje. To je dovelo do tzv. Manhattanske deklaracije ("Manhattan Declaration on Climate Change") u kojoj se navodi da vladajuće strukture nastoje kontrolirati zemlje u razvoju porezima i kaznama za ispuštanje CO2. [44]
Dodatni argument klimatskim skepticima pružila je prošlogodišnja afera Climategate, koja je izbila kada su Julian Assange i WikiLeaks objavili više od tisuću privatnih e-mailova što su ih znanstvenici s britanskog sveučilišta East Anglia slali svojim kolegama po svijetu, a koji ukazuju na manipulaciju podacima s ciljem obuzdavanja drugačijeg mišljenja.
Smatrajući da su klimatski skeptici preuveličali i zlouporabili curenje e-mailova u East Angliji i nesretnu pogrešku u procjeni izvješća IPCC-a da će ledenjaci na Himalaji nestati do 2035., predsjednik IPCC-a, dr. Rajendra Pachauri, je izjavio da nije važno hoće li ledenjaci na Himalaji nestati do 2035, do 2070. ili do 2100. već je važno to što se oni tope i posljedice koje će to izazvati.
Mobilizacija za rat protiv CO2 u nekim dijelovima svijeta je bila tako uspješna da su oni sve svoje prirodne resurse ubacili u bitku za lijepo vrijeme. Tako je samo u Maleziji 48 468.22 km2 (1 km2 = 100 ha) praiskonske prašume upotrijebljeno za lomaču na kojoj se spaljuje CO2 – tj. zamijenjeno je monokulturom uljane palme kako bi se zadovoljila povećana potražnja za palminim uljem (jednom od sirovina za proizvodnju biodizela). 14.69 % površine Malezije (329 847 km2) bilo je 2010. prekriveno nasadima uljanih palmi. Ni njihovi susjedi ne zaostaju za njima. Zato ne čude prognoze da bi, ostvare li se svi njihovi planovi za nove nasade uljanih palmi (Slika 11.), ubrzo mogle nestati sve prašume u Indoneziji (i sve životinje iz njih). A neki smatraju da je najbolja mjera čovjekovog utjecaja na okoliš njegova biološka raznolikost. [45, 46, 47]
Slika 11. Planirani rast površina pod uljanom palmom u Indoneziji do 2020. (UNEP, 2011.).
Sigurno ste, čitajući novine, primijetit velike naslove o tome kako biogoriva ne štete klimi jer se CO2 nastao spaljivanjem biogoriva ponovo potroši na brazilskim i malezijskim plantažama (za rast biljki iz kojih se proizvodi to biogorivo: soje, kukuruza, šećerne trske, uljane palme, i sl.). Takvo svođenje problema zagađenja samo na CO2 kriminalno je pojednostavljenje problema. A priroda ne želi biti jednostavna. Ima ona načina da nam kaže da imamo i druge probleme osim CO2. Primjerice, za nastanak gradskog (fotokemijskog) smoga potrebna je samo određena količina dušikovih oksida i hlapljivih ugljikovodika (uglavnom iz ispušnih plinova automobilskih motora) i malo svjetla. Rezultirajući koktel ima više od 100 spojeva među kojima su ozon i peroksiacetilnitrat (PAN) najopasniji. Ako nastavite čitati vaše novine saznat ćete da su za smog na vašim ulicama (i vaše novootkrivene alergije) krivi nepovoljni meteorološki uvjeti (jer bez lijepog sunčanog dana nema ni gradskog smoga). Povećanje koncentracije CO2 (i svih ostalih zagađivača) je opasno, ali opasno je i proglašavanje CO2 za neprijatelja broj jedan čovječanstva (i medijsko huškanje rulje na njega). Time se samo maskiraju stvarni problemi - jedan od njih je da i spaljivanje (bio)goriva šteti okolišu!
Profesor James Lovelock, znanstvenik poznat po Gaia teoriji po kojoj je cijeli planet zapravo jedan organizam, smatra da se političari i znanstvenici žele okoristiti idejom o spasu planeta, ali da su previše umišljeni kad vjeruju da imamo znanje i snagu da to i postignemo. Mi još nismo došli do točke kada bi se ozbiljno i inteligentno uhvatili u koštac s kompleksnom situacijom kao što su klimatske promjene. Uz to, inertnost ljudi je tako rasprostranjena da mi zapravo ni ne možemo učiniti ništa značajno. Jedina nada, smatra Lovelock, je mogućnost da se sam planet pobrine za sebe. Jesmo li i mi uključeni u taj paket aranžman? [48, 49]
Mislim da ste svi čuli izreku kako Zemlju nismo naslijedili od svojih roditelja, nego posudili od svoje djece. Ili da parafraziramo Jane Goodall "Nismo mi svijet nasljedili od svojih roditelja već smo ga ukrali svojoj djeci". Ako želimo svojoj djeci sve najbolje u životu zašto im ostavljamo sve lošiji zrak, sve siromašnije tlo i sve prljaviju vodu? A i djece je sve više. Iako kažu da smo smanjili brzinu godišnjeg prirasta stanovništva (novu milijardu stanovnika bi trebali dobiti tek za 13 a ne za 12 godina kao prošlu) broj ljudi na Zemlji zabrinjavajuće brzo raste (Tablica 5.). Kad bi uz to svi živjeli rasipno kao primjerice Amerikanci ne bi nam dostajalo ni 5 ovakvih planeta. [50]
Godina | Populacija milijardi stanovnika |
---|---|
1910 | 1.75 |
1920 | 1.86 |
1930 | 2.07 |
1940 | 2.30 |
1950 | 2.52 |
1960 | 3.02 |
1970 | 3.70 |
1980 | 4.44 |
1990 | 5.27 |
2000 | 6.06 |
2010 | 6.79 |
Izgleda da gubimo bitku a da ni ne znamo protiv čega se (za što se) borimo. Puno realnije bilo bi uzeti CO2 kao indikator čovjekovog utjecaja na okoliš (indikator zagađenja) i temeljem toga spremiti se na borbu, ne protiv globalnog zatopljenja već protiv globalnog zagađenja. Atmosfera je trom sustav koji sporo reagira na nas i velika je vjerojatnost da smo već prešli onu krajnju (katastrofalnu) granicu zagađenja s koje nas ovakvo "kozmetičko" djelovanje može vratiti. Ako koristite vlastito tijelo kao detektor onečišćenja zraka, signali vašeg detektora su: vrtoglavica, glavobolja, crvenilo i svrbež u očima, curenje iz nosa, kašljanje i otežano disanje, grlobolja, šištanje ili bol u prsima, prehlada i alergija te pogoršanje postojećih plućnih i srčanih bolesti.
"Globalno zatopljenje najbolje možemo usporediti s pandemijom svinjske gripe. To je bilo znanstveno utemeljeno, iza toga je stajala ugledna Svjetska zdravstvena organizacija, a danas se svi od toga ograđuju i kažu da je to bilo pretjerano. Mnogi znanstvenici vjeruju da je slična situacija i s klimom." smatra Paar. Ako je Paar u pravu i ne stiže globalno zatopljenje nego globalno zahlađenje jesmo li spremni za to?
Iako klimatske promjene ne moraju nužno biti negativne - u nekim područjima doći će do pogoršanja a u drugim do poboljšanja klime - njima se treba prilagoditi. Poznato vam je da svaka vrsta koja se previše specijalizira za određeno stanište na promjene reagira izumiranjem. Pretpostavlja se da danas živi samo 0.1 % vrsta od svih vrsta koje su se pojavile na Zemlji - 99.9 % ih je izumrlo. Možemo li (želimo li) se mi prilagoditi neizbježnim promjenama klime?
Puno nas je, nemamo znanje, nemamo volje, nemamo snage i ne znamo protiv čega se borimo. Još ste optimisti?
Američki pjesnik Robert Frost (1874.-1963.) govorio je da se poezija izgubi u prijevodu pa ćemo njegovu pjesmu ostaviti neprevedenu. [51]
FIRE AND ICE
Literaturu za ova četiri članka možete pronaći objedinjenu na jednoj stranici: Klimatske promjene: Reference.
Citiranje ove stranice:
Generalić, Eni. "Treći svjetski rat: Bitka za Zemlju." EniG. Periodni sustav elemenata. KTF-Split, 18 Jan. 2024. Web. {Datum pristupa}. <https://www.periodni.com/enig/3_svjetski_rat-bitka_za_zemlju.html>.
Članci i tablice